Sedam decenija Ateljea 212: Ušli smo u najskrivenije prostorije kultnog beogradskog pozorišta i otkrili njegove najveće tajne (FOTO)
Povodom sedam decenija od osnivanja Atelje 212 otvorio je svoja vrata za publiku sa željom da nam otkrije poznate i nepoznate prostore pozorišta. Istorija ovog pozorišta u Svetogorskoj ulici (nekadašnjoj Lole Ribara) nije samo priča o ciglama i malteru već o mestu koje je postalo sinonim za avangardu, slobodu misli i moderni duh Beograda.
U neobičnu šetnju nas vode prof. dr Radivoje Dinulović, sadašnja v. d. direktora Gordana Goncić, diznajerka Marija Jevtić i tehnički direktor Goran Mirković.
- Osmislili smo vođenje koje će publici približiti nove i manje poznate prostore naše zgrade. Sama arhitektura pozorišta Atelje 212 je jedinstvena, jer je projektovana kao svojevrsna dramaturgija. Kroz zgradu i prostore koje možda poznajemo, ali ih nismo sagledali na ovaj način, kao i kroz one manje poznate, vodiće nas profesor Raša Dinulović, jedan od projektanata zgrade i nekadašnji tehnički direktor Ateljea 212 - kaže Gordana Goncić.
Prva adresa
Iako ga danas vezujemo isključivo za Svetogorsku, Atelje 212 je rođen12. novembra 1956. godine u maloj sali novinske kuće "Borba". Osnovala ga je grupa umetnika predvođena Radošem Novakovićem, Mirom Trailović i Bojanom Stupicom sa željom da stvore teatar koji će se razlikovati od tadašnjih krutih, akademskih institucija. Samo ime 212 potiče od broja stolica koje su se nalazile u tom prvom, improvizovanom prostoru.
Kako je popularnost pozorišta rasla, ukazala se potreba za stalnim domom. Godine 1964. Atelje se seli na današnju adresu, u zgradu koju je projektovao čuveni reditelj i arhitekta Bojan Stupica. Zgrada je bila prva i jedina u regionu koja ima krov u gledalištu koji se otvara, što je omogućavalo predstave pod vedrim nebom tokom leta.
Duh teatra bio je prisutan u svakom uglu - od čuvenog bifea, koji je postao dnevna soba beogradske boemske inteligencije, do same scene, koja je omogućavala neposrednu blizinu glumca i publike.
Najveći procvat zgrada i teatar doživljavaju pod dugogodišnjim vođstvom Mire Trailović. Pod njenom palicom Atelje postaje naš prozor u svet. Ovde su prvi put na Balkanu (pa i u istočnoj Evropi) izvedeni komadi Beketa, Joneska i Sartra. Zgrada u Svetogorskoj postala je 1967. godine i dom Bitefa (Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala), ugostivši najznačajnija svetska imena poput Pitera Bruka i Living teatra.
Nakon decenija intenzivnog rada, zgrada je temeljno rekonstruisana 1992. godine, kad je upravnik bio Ljubomir Muci Draškić. Projektant nove, moderne verzije bio je arhitekta Mileta Gušić, s kojim je radio i naš domaćin zajedno sa prof. Rankom Radovićem.
- Pokušali smo da zadržimo sve što je bila osnovna ideja Bojana Stupice. Novina je pasarela koja povezuje scenu i garderobu i bife.Atelje ima i letnju scenu na kojoj se ipak još uvek ne igraju predstave. Odigrana je samo jedna, jer stanari okolnih zgrada tada nisu dali saglasnost za to - otkrio je Radivoje Dinulović.
Posle hodnika ulazimo u Zeleni salon.
- Atelje ima svoj "grin rum". Glumci se tu pripremaju za izlazak na scenu. Njega je opremila Gorica Popović, a na zidu su i slike njenog brata - objašnjava Goncićeva.
Najvažniji čovek
Posle nam pokazuju garderobe, koje su takođe u Ateljeu 212 jedinstvene i različite od svih pozorišta - postoje samo dve: ženska i muška i njih zajedno i ravnopravno koriste svi. Nema kao u drugim pozorištima svako svoju prostoriju. Posle ulazimo iza scene, koja je posebna u Beogradu. Saznajemo da je najvažniji čovek jedne predstave inspicijent (od lat. inspicere - nadgledati). To je ključna osoba koja vodi proces predstave, osiguravajući da svi elementi - glumci, tehnika, rasveta i ton - funkcionišu sinhronizovano prema rediteljskoj zamisli.
- Obično šest ljudi radi iza scene i vidite koliko je publika blizu scene, što omogućava da glumci govore normalnim tonom koji se čuje u svakom delu sale. Ova zgrada krije brojne zanimljivosti.
Velika scena danas nosi ime Mire Trailović. Glavna sala zadržala je intimnost, ali je tehnološki modernizovana.
Nekadašnji Teatar u podrumu danas je scena "Petar Kralj". To je prostor za eksperimentalna i kamerna izvođenja koji nosi ime jednog od najvećih glumaca ovog teatra.
Govoreći o specifičnostima Ateljea 212, Goncićeva je podsetila da je još šezdesetih godina sama scena nametnula blizinu između publike i glumaca, čime je formiran prepoznatljiv stil igre.
- Teatar u podrumu je još pre 35 godina zamišljen je kao multifunkcionalni prostor koji je trebalo da omogući različitu postavku gledališta u zavisnosti od koncepta predstave. Postoje i manji prostori gde publika može da vidi scenu iz drugačije perspektive, kao i samu tehnologiju nastanka predstave - rekla je Goncićeva.
Profesor Raša Dinulović nas zatim vodi na galeriju i u gornji foaje. Pokazuje nam tonsku kabinu iz koje se vidi cela scena kao na dlanu.
- Kad smo radili gornji i donji foaje, ideja je bila da Atelje radi celog dana. Ona nikad nije zaživela. Dole je planirano bilo da bude otvorena knjižara, a gore poslastičarnica. Danas je tu ostao samo bife - ističe profesor.
Novičini kanapei
Gordana se priseća još jednog važnog čoveka u istoriji kuće, a to je Novica Nikić.
- Novica je godinama vodio čuveni bife. Atelje je prvi u Beogradu uveo specifične i prepoznatljive koktele nakon premijera, gde su se još od devedesetih služili njegovi čuveni kanapei. Danas je vode novi ljudi, ali je i danas bife srce pozorišta - ističe Goncićeva.
Bife je jedini preživeo i veliku rekonstrukciju 1988, a od sredine sedamdesetih godina prošlog veka do pre nekoliko godina vodio ga je Novica Nikić. U kafanu su dolazili ne samo glumci već i pisci i umetnici.
- Borislav Pekić, Brana Crnčević, Mihiz, Zoran Radmilović, Bata Stojković i mnogi drugi. Nije vam bila potrebna legitimacija za ulazak, ali svako je znao svoje mesto. Provoda nije bilo bez Tozovca. Mnogo dobrih glumaca nije se zadržalo u Ateljeu 212 i bifeu, poput Lazara Ristovskog ili Nikole Koje - govorio je Nikić.
U bifeu Ateljea 212 se danas sastaju penzioneri svih beogradskih pozorišta.
Spomenik Radmiloviću
Fasada zgrade, s prepoznatljivim natpisom i modernističkim linijama, danas je zaštićeni simbol Beograda. Ispred ulaza se nalazi spomenik Zoranu Radmiloviću u kostimu Kralja Ibija - uloge koja je obeležila istoriju ovog prostora i definisala duh Ateljea kao mesta gde se "ozbiljne stvari rade na neozbiljan način".
Danas zgrada u Svetogorskoj 21 nije samo pozorište; ona je čuvar urbane memorije grada, mesto gde se i dalje oseća miris duvanskog dima starih boema, odjek smeha iz bifea i energija koja je Beograd decenijama držala na kulturnoj mapi sveta.
Bonus video: Komemoracija Feđi Stojanoviću